Pitanje koje muči skoro svakog maturanta zvuči ovako: da izađem na višu ili osnovnu razinu engleskog? I gotovo svi mu pristupaju iz krivog kuta.
Većina razmišlja ovako: koliko dobro znam engleski? Ako sam dobar, idem na višu. Ako nisam siguran, idem na osnovnu. Zvuči logično, ali je pogrešno. Razinu ne biraš prema tome koliko dobro znaš engleski. Biraš je prema tome kamo ideš nakon srednje.
To je jedna od najskupljih grešaka koje maturanti rade jer košta ili bodove koje si mogao imati ili upis na fakultet koji si htio. U ovom tekstu prolazim kako zapravo odlučiti između više i osnovne razine engleskog, koje dvije greške ljudi najčešće rade i kako doći do odluke koja ti neće doći na naplatu tek kad bude prekasno.
Prije odluke, moraš znati što biraš. Viša i osnovna razina nisu ista matura s različitom težinom pitanja. Razlikuju se i po formatu i po tome što se od tebe traži.
Viša razina (A) je zahtjevnija i opsežnija. Čitanje, slušanje i pisanje su tri odvojene ispitne cjeline. Pišeš dulji esej, tekstovi su teži, a raspon vokabulara i gramatike koji se očekuje je širi. To je razina koja se pretpostavlja da odgovara naprednijem znanju jezika.
Osnovna razina (B) je kraća i jednostavnija po formatu. Čitanje i pisanje su često spojeni u jednu cjelinu, pišeš kraći tekst poput odgovora na poruku, a zahtjevi su bliži srednjoškolskom standardu. To ne znači da je trivijalna, ali je mjerljivo lakša od više.
Ključna stvar koju trebaš razumjeti: viša razina u pravilu nosi veću bodovnu vrijednost pri upisu na fakultete koji je traže. Ali, i to je srž cijele priče, ta veća vrijednost ti koristi samo ako je fakultet koji želiš uopće traži. Ako ne, viša razina ti ne donosi ništa osim više muke.
Prva velika greška je biranje više razine iz razloga koji nemaju veze s tvojim ciljem. Prestiž, pritisak okoline, osjećaj da je osnovna razina nekako ispod tebe.
Vidim to stalno. Maturant uzme višu razinu jer zvuči ozbiljnije, jer svi u razredu idu na višu ili jer misli da mora, iako fakultet koji stvarno želi upisati traži samo osnovnu ili engleski uopće ne boduje. Rezultat je da se mjesecima muči s težom pripremom, riskira lošiju ocjenu na težem ispitu i sve to za bodove koje na kraju nigdje ne iskoristi.
Najgori oblik ove greške je uzimanje više razine za svaki slučaj, zbog nekog desetog fakulteta na listi želja koji je čista rezerva. Preplaćuješ trudom i rizikom nešto što ti gotovo sigurno neće trebati. Ako ti prvih nekoliko realnih izbora ne traži višu razinu, uzimati je zbog rezervne opcije na dnu liste je loša računica.
Ego i pritisak su loši savjetnici pri ovoj odluci. Matura te ne pita jesi li ponosan na svoj izbor razine. Pita te jesi li skupio bodove koji ti trebaju za ono što želiš upisati.
Druga greška je zrcalna prvoj. Umjesto ega, njome upravlja strah. Maturant bira osnovnu razinu da igra na sigurno, iako mu ciljani fakultet traži višu.
Logika je razumljiva: bolje dobra ocjena na lakšem ispitu nego rizik na težem. Ali ako fakultet koji želiš traži višu razinu ili ako viša nosi bodove koji ti trebaju da prijeđeš prag, onda ti odlična ocjena iz osnovne ne vrijedi ništa za taj upis. Igrao si na sigurno i time si sam sebi zatvorio vrata.
Strah te tjera da optimiziraš pogrešnu stvar. Ne optimiziraš ocjenu radi ocjene, nego radi upisa. A ako ti upis traži višu razinu, onda je viša razina, koliko god te plašila, jedini put. Rješenje nije bježati na osnovnu, nego se pripremiti za višu.
Sad kad znaš dvije greške, evo ispravnog postupka. On je zapravo jednostavan, samo ide obrnutim smjerom od onoga kako većina razmišlja.
Ne popis od deset želja s rezervama na dnu, nego tri do pet fakulteta koje stvarno vidiš kao svoj sljedeći korak. To su oni koji određuju tvoju odluku, ne rezerve.
Za svaki fakultet s popisa pogledaj traži li maturu iz engleskog, i ako da, koju razinu i koliko je boduje. Ovi podaci se objavljuju službeno i mijenjaju se iz godine u godinu pa uvijek provjeravaj aktualne uvjete za svoju godinu upisa, a ne ono što je vrijedilo lani ili što ti je netko rekao.
Aktualne uvjete uvijek provjeri na službenim izvorima za upis, jer su jedino oni mjerodavni. Ono što je netko upisao prije dvije godine ili što kruži po forumima nije pouzdano.
Kad imaš pred sobom što tvoji ciljani fakulteti traže, odluka se često donese sama. Ako većina njih traži ili nagrađuje višu razinu, ideš na višu i pripremaš se za nju. Ako nijedan ne traži višu, a osnovna je dovoljna, nema razloga da si namećeš teži ispit. Podaci odlučuju, ne ego i ne strah.
Ovo je situacija koje se svi boje: ciljani fakultet traži višu razinu, a ti nisi siguran da je možeš položiti kako treba. Bitno je razumjeti da to nije razlog da odustaneš od više i pobjegneš na osnovnu. To je razlog da se ozbiljno pripremiš.
Razina koju trebaš i razina za koju se trenutno osjećaš spremnim nisu ista stvar. Prva je fiksna, određuje je tvoj cilj. Druga se može podići pripremom. Puno je pametnije podići svoju spremnost do zahtjeva više razine nego spustiti svoj cilj na osnovnu i time žrtvovati fakultet koji želiš.
Naravno, to traži rad i traži vrijeme. Ali razlika između maturanta koji se uplašio više razine i onog koji ju je savladao najčešće nije u talentu, nego u tome je li imao pravu pripremu na vrijeme.
Ako ti je odluka o razini i dalje maglovita, ili ako znaš koju razinu trebaš ali nisi siguran kako se pripremiti za nju, tu mogu pomoći. Kroz pripremu za maturu iz engleskog krećemo od toga gdje si sad, gradimo plan prema razini koju tvoj cilj traži, i dovodimo te do toga da na ispit izađeš spreman, a ne prestrašen.
Odluka o razini je premala stvar da ti pokvari upis na fakultet koji želiš. Ako želiš da je prođemo zajedno i složimo plan koji ti odgovara, javi se i dogovorimo besplatne konzultacije.
